PLANETARIUM

srijeda, 19.07.2006.

Kada je vrijeme počelo ? Odakle smo mi došli ? Koja je naša sudbina ? Ovo su tri temeljna pitanja ljudskih bića.

Što je bilo prije početka vremena ? Što se nalazi izvan ruba svemira ? Dali je moguće putovati unazad u vrijeme ? Još tri nova pitanja se pojavljuju i oduševljavaju mlade ljude.

Svatko od nas se može prisjetiti postavljanja ovakvih pitanja kao djeca. Nažalost, nitko od nas nije znao odgovor. Ali željeli smo znati. Trebamo postati astronomi kako bi shvatili sve to, mislili smo.

No, ustanovili smo da to nije baš tako lako. Znanstvenici su napravili značajan napredak u nedavnim godinama, ali mnogo pitanja ostaje kontroverzno. Ovo se često ilustrira u naslovima novina:"Znanstvenici ugledali lice Boga, potvrđen model Velikog Praska" (primjer iz rezultata satelita koji detektira kozmičko pozadinsko zračenje), "Dali je Svemir mlađi od zvijezda koje su u njemu ? Kozmologija u kaosu" (pokušaji da se izmjeri starost Svemira), "Astronomi pronašli milijarde novih galaksija koje nisu očekivali" (promatranja svemirskim teleskopom Hubble), "Fizičari opisuju strašan kraj svijeta" (spekulacije o budućnosti Svemira).

Svi ti članci i mnogo toga drugog, čine kozmologiju zanimljivim područjem. Po definiciji, kozmologija je studija Svemira u cjelini, njegova povijest i sveukupan sadržaj. Kozmologija pokušava odgovoriti neka od najosnovijih pitanja o stvarnosti koju nastanjujemo.

Što kozmolozi podrazumijevaju pod "Svemir" ? Očito je da se Svemir sastoji od svega što je u njemu. Ali da bismo proučavali "sve", to bi bilo malo pre komplicirano, pa kozmolozi promatraju Svemir kao cjelinu - baš kao što doktor pregledava naše tijelo bez da razmišlja o svakom atomu unutar njega. Ako se popnete na brdo i pogledate okolo, vidjeti će te stvari pri različitim udaljenostima: trava, drveće, zgrade, planeti, zvijezde, galaksije. Obraćajući pozornost na različite udaljenosti, možete posložiti stvari u grupe i tretirati svaku grupu kao zasebnu jedinicu: zelenilo, šuma, grad, Sunčev Sustav, galaksija, nakupine galaksija. Nakupine galaksija predstavljaju najveće jedinice od svih u svemiru. Najudaljenije nakupine galaksija su tako daleko da je trebalo proći gotovo cijelo vrijeme trajanja Svemira da njihova svijetlost dođe do nas.


Pust Svemir

Kozmolozi su u specifičnoj poziciji u odnosu na ostale znanstvenike. Postoji samo jedan uzorak onoga što proučavamo: jedan jedini Svemir u kojem živimo. Ne možemo ga reproducirati; ne možemo uzeti drugi i vidjeti što mu se događa; ne možemo ga usporediti ni sa čime drugim, kao što astronomi to rade rutinski sa planetima, zvijezdama i galaksijama. Niti možemo eksperimentirati sa onime što proučavamo. Mi samo možemo pasivno promatrati.

Štoviše mi smo unutar Svemira (po definiciji). A to još dodatno otežava naše proučavanje. Kozmolozi su poput zubara koji pokušavaju raditi na vlastitim zubima. Nalazimo se zatočeni unutar objekta koji proučavamo. U znanosti uvijek pomaže gledati stvari izvana. Zoolozi pokušaju ostati neprimjećeni od životinja kako ne bi utjecali na njihovo ponašanje. Meteorolozi promatraju olujne sisteme odozgora preko vremenskih satelita. Ali iz Svemira ne možemo pobjeći. Ne možemo otići van i malo razgledati.

To znači da trebamo biti oprezni sa značenjem onoga što vidimo u blizini i daljini. Ako pogledate oko sebe, vjerojatno ćete vidjeti zid, vrata, prozor, ormar. Ako pogledate dalje, možete vidjeti ulicu, druge zgrade i možda planine u daljini. Između su možda farme, jezero, šuma, autoput. Dakle, možemo vidjeti vrlo različite stvari u različitim smjerovima na različitim udaljenostima.

Ako bi nastavili gledati još dalje, možda bi ugledali ocean. U tom trenutku, vi biste mogli razgovarati o usporedbi kopna i vode: ovdje je kontinent, tamo je ocean, drugi kontinent i tako dalje. Netko drugi bi mogao napraviti isto negdje drugdje na Zemlji. Iako je njegova okolina vjerojatno nešto drugačija od naše, na dovoljno velikoj skali - dakle veličine Zemlje - oboje bismo imali neke osnovne opise: kopno - voda.

U kozmologiji, galaksije su kopna a prostor između galaksija je voda. Samo na skali galaksija i još većih grupacija mi možemo govoriti o Svemiru u globalu. Na toj skali, naša pozicija u Svemiru nije bitna, jer izgleda potpuno jednako sa svih lokacija i u svim smjerovima: svugdje galaksije. Ovo promatranje je startna točka kozmologije. Baš kao što Zemlja nije centar Sunčevog Sustava, nije ni centar Svemira, nego radije neka slučajna lokacija u njemu, ekvivalentna bilo kojoj drugoj lokaciji. U tehničkim terminima, kozmolozi kažu da je svemir "homogen" i "izotropan" pri tim najvećim skalama. Homogen znači da ima jednaku strukturu i sastav svugdje. Izotropan znači da je da izgleda gotovo isto u svim smjerovima.

Kozmolozi također prihvaćaju da isti zakoni fizike - gravitacija, kretanje, elektricitet i magnetizam - važe svugdje. Ovo je također poduprto promatranjima. Da su zakoni varirali sasvim malo, udaljene zvijezde ne bi sijale, orbite bi išle razbacano, svijetlo bi izgledalo slabo. Ali takve stvari ne vidimo. Ova neobična uniformnost Svemira je ono što nam omogućuje da ga proučavamo u cijelosti.

Koliko je velik Svemir ? Svaka od ovih loptica je oko 300 puta veća od prethodne. Ako počnete sa vašim gradom i udaljite se 9 puta, došli ste do ruba vidljivog Svemira. Ovaj dijagram je jednostavan primjer logaritamske skale. Ako biste krenuli drugim putem, dakle smanjujući lopticu 300 puta, došli biste do točke manje od najmanje sub-atomske čestice. Tako da su ljudi otprilike u sredini te kozmičke skale. Mi smo otprilike mali u odnosu na Svemir koliko su sub-atomske čestice male u odnosu na nas. Dijagram: Kathleen L. Blakeslee

Prasak svih praskova

Oboružani ovim pretpostavkama, i zakonima, kozmolozi pokušavaju razviti teoriju nastanka ili evolucije Svemira. Dali je oduvijek postojao ili je rođen ? Ako je rođen, kako ? Što će se desiti u budućnosti ?

Može li znanost uopće doći do tih odgovora ? Većina kozmologa misli da može. U zadnjih 70 godina, konstruirali su i testirali teoriju koja pokušava objasniti osnovna svojstva svemira: teoriju Velikog Praska. Teorija se bazira ne generalnoj teoriji relativiteta, Alberta Einsteina, jednom od velikih napretka fizike sa početka ovog stoljeća koje je omogućilo intelektualnu osnovu modernoj kozmologiji.

Einsteinova teorija uključuje jednadžbe koje znanstvenici rješavaju kako bi opisali evoluciju Svemira. Jedno od mogućih rješenja uključuje da je Svemir rođen. U trenutku rođenja, sve je bilo koncentrirano u jednoj točci - a to znači sve: sva materija, radijacija i sva energija koju sada vidimo. Ne iznenađuje da je temperatura u toj točci ekstremno bila visoka. Svemir se je počeo širiti jako brzo, raspršujući svoj sadržaj u svim smjerovima preko većih i većih udaljenosti. Obzirom kako ovo zvuči kao eksplozija, dodijeljen je naziv Veliki Prasak. Teorija ima dvije osnovne ideje: Svemir je počeo kao beskonačno malen i vruć prije nekoliko milijardi godina i od onda se širi i hladi. Ali teorija ne kaže što je stvorilo taj prasak. Ne kaže kako su se formirale galaksije i zvijezde. I ne predviđa koliko ima materije u svemiru i u kakvom se obliku nalazi.

Ovo je važna točka. Teorija Velikog Praska dopušta mnogo različitih scenarija detaljne evolucije i sadržaja Svemira. Ona je jednostavno temelj na kojem se grade specifični kozmološki modeli. To je nešto kao juha od povrća. Znate što morate napraviti: skuhati povrće, dakle, narezati ga, dodati vode i sve to zagrijati. Ali različiti ljudi koriste različito povrće, ili različite količine vode, ili različito vrijeme kuhanja. Svaka od tih juha ima drugačiji okus, ali više manje nalikuju onoj iz kuharice.

Isto tako (kao prethodna priča), kozmolozi koriste različite recepte bazirane na Velikom Prasku. Oni podešavaju svoje jednadžbe da stvore modele Svemira, koji pak uspoređuju sa onim koji se nalazi u "kuharici" po imenu: nebo. Ako usporedba ne uspije, to ne znači da je kriva cijela teorija Velikog Praska - prije će biti da nisu koristili pravi recept, a to znači da moraju promijeniti recept i vidjeti dali je novi "okus" nešto bolji. Kozmolozi mogu raspravljati o određenim modelima, ali malo njih smatra Veliki Prasak upitnim.

Da bi se dokazao Veliki Prasak kao pogrešan, astronomi bi trebali vidjeti fenomen koji je u suprotnosti sa jednom od zaista osnovnih ideja. To bi bilo, kada primjerice raspodjela galaksija ne bi bila homogena ili kada bi se pronašla zvijezda starija od Svemira. Takvi problemi su bili spomenuti ali nikada potvrđeni. Tokom godina, tri glavna ključa za dokaz Velikog Praska su potvrđena. Jedan objašnjava kako su se formirali kemijski elementi, jedan objašnjava kako brzo raste Svemir i jedan nam omogućuje da vidimo sam Prasak.



Kako napraviti element

Ponekad se kaže da smo mi djeca zvijezda. Većina kemijskih elemenata u našim tijelima, poput ugljika i kisika nisu postojali u ranom Svemiru. Oni su stvoreni mnogo kasnije u zvijezdama. Kako to znamo ? Zbog teorije zvane nukleosinteza. Nukleosinteza opisuje kako se jezgre atoma stvaraju u Svemiru. Postoje dvije nukleosinteze. Jedna se je dogodila u ranoj povijesti Svemira (tokom prve tri minute) i stoga se zove prvobitna nukleosinteza. Druga vrsta, zvjezdana nukleosinteza je proces koji se događa unutar zvijezda poput našeg Sunca.

Upravo je teorija prvobitne nukleosinteze ta koja je postavila teoriju Velikog Praska na čvrsto postolje. Prvobitna nukleosinteza je sjedinjenje teorije Velikog Praska i fizike visoko-energetskih čestica. Teorija Velikog Praska nam opisuje uvjete koji su postojali u ranom Svemiru i kako su se ti uvjeti mijenjali tokom vremena. Akceleratori čestica mogu reproducirati takve uvjete, ili bar donekle blizu. Pokazuje se da su se određene nuklearne reakcije događale u različitim scenama evolucije Svemira.

U početku je Svemir bio gusta juha najosnovnijih elementarnih sub-atomskih čestica, poznatijih kao kvarkovi. To još nisu bile atomske jezgre, čak niti građevni dijelovi jezgre, protoni i neutroni. Kako se je Svemir hladio, kvarkovi su se nakupljali zajedno i formirali protone i neutrone. Kako je proton jedina komponenta jezgre vodikovog atoma, vodik je bio prvi element stvoren u Svemiru. Kasnije nuklearne reakcije su pomiješale protone i neutrone, stvarajući heliji i litij.

To su bila tri prvobitna elementa, i oni su najlakši u periodnoj tabeli. Kada pijete vodu, vi gutate vodikove atome stare kao sam Svemir. U dodatku, prvobitna nukleosinteza je stvorila četvrtu atomsku jezgru: deuterij, vrstu vodika koji sadrži neutron kao dodatak protonu.

Svi drugi elementi - od berilija do urana - nisu postojali u sljedećih par milijardi godina, kada su zvijezde započele nukleosintezu. Zvijezde ne proizvode deuterij, ali one stvaraju helij, sagorijevanjem vodika. To znači da sav deuterij i vodik koji vidimo danas, dolazi od rođenja Svemira.

Teorija daje određena predviđanja o količini elemenata koje bismo trebali vidjeti u Svemiru. Štoviše, teorija predviđa te količine za sve elemente odjednom, s obzirom da su promatranja svakog elementa neovisna. Kada bi se sve promatrane veličine slagale sa teorijom osim jedne, cjelu teoriju bi trebalo odbaciti. Pa ipak sva neovisna mjerenja se slažu - vrlo veliki dokaz da je teorija ispravna.

Zamislite si ovo kao malu slagalicu. Ako pogriješite samo jednom dok ju slažete, završiti ćete sa barem jednim dijelom koji se neće uklapati i morat ćete krenuti ispočetka. Sa druge strane, ako se svi komadi uklope zajedno, možete biti poprilično uvjereni da ste ju dobro složili. Ovdje su djelići slagalice mjerenja o ispunjenosti elementima. I naravno, svi se slažu.

Svemir koji se širi

Drugi dio dokaza o Velikom Prasku je uočeno širenje Svemira. Američki astronom Edwin Hubble je postao poznat po mjerenjima koja je radio tokom 20-tih godina prošlog stoljeća. Primijetio je da se gotovo sve galaksije udaljuju - i udaljuju se brže, što su dalje od nas. On je postavio tezu da brzina (v) od galaksije je proporcionalna njenoj udaljenosti od nas (d): v = H x d, gdje je H broj koji je danas poznat kao Hubbleova konstanta. Ova jednadžba je sada poznata kao Hubbleov zakon.

Da si predočimo što znači Hubbleov zakon, uzmite balon i nacrtajte na njemu točkice. Kako ga pušete tako se udaljenost između svakog para točkica povećava. Zamislite da ste vi jedna od tih točkica i gledate prema ostalim točkicama. Sa tog mjesta promatranja vama bi se činilo da se sve točkice udaljuju od vas. Nije bitno koju točku odaberete, sa svake je isti pogled.

Bazirano na toj jednostavnoj analogiji, znanstvenici su zaključili da je Hubbleov zakon upravo ono što bi se i očekivalo ako se Svemir širi. Galaksije u širećem Svemiru su poput točaka na balonu koji napuhavamo. No stvari su malo drugačije u stvarnom Svemiru. Mi nismo na dvodimenzionalnoj površini balona. U pitanju je trodimenzionalni Svemir koji se širi. Ovo je savršen primjer kako naša nemogućnost da izađemo iz Svemira smanjuje naš pogled. Ponekad je nama nemoguće predočiti što se događa, pa su znanstvenici prisiljeni razgovarati u isključivo matematičkim terminima.

Hubbleova konstanta je jedan od najbitnijih brojeva u kozmologiji. Ako joj se vratimo možemo vidjeti da je konstanta zapravo brzina podijeljena s vremenom, inverzija Hubbleove konstante je jednostavno vrijeme. A to vrijeme, ispostavlja se, je aproksimativna starost svemira.

Da ovo shvatite zamislite da vi i vaš brat želite posjetiti rodbinu. Oboje napustite dom u isto vrijeme, ali on vozi 100 km sjeverno do vašeg djede, a vi vozite 100 km južno da biste došli do vašeg ujaka. Oboje vozite prosječnom brzinom od 50 km/h. Kada stignete, vaš ujak vas pita koliko ste dugo vozili, ali pretpostavimo da niste pogledali na sat kada ste krenuli. Poznavajući udaljenost i brzinu, vi podijelite 100 km sa 50 km/h i dobijete 2 sata. Vaš brat napravi istu kalkulaciju i dođe do istog zaključka. Relativno jedno drugom, vi ste prešli 200 km pri 100 km/h iz čega proizlazi 2-satni put.

Ova situacija je analogna Hubbleovom zakonu. Astronomi mogu proračunati koliko brzo naš Mliječni Put i primjerice galaksija M100 putuju jedno od drugog, kao i udaljenost između njih. Dijeljenjem brzine sa putom, oni izračunaju vrijeme kada su te dvije galaksije morale krenuti iz iste točke. Ovo možete napraviti za bilo koji par galaksija, i Hubbleov zakon će implicirati da je sve napustilo istu točku - ono što uistinu zovemo Veliki Prasak.

Zahvaljujući svemirskom teleskopu Hubble i promatranjima s njega, sada se vrijednost te konstante procjenjuje na između 60 i 70 kilometara po sekundi po megaparsecu, što daje starost svemira od otprilike 14 milijardi godina.

Neka druga pak mjerenja Hubbleove konstante procjenjuju starost od oko 10 milijardi godina, što ako je točno bi moglo postaviti teoriju Velikog Praska upitnom. A neke ranije procjene su čak davale još manju starost. No precizna konverzija iz Hubbleove konstante u vrijeme nije jednostavna kao dijeljenje udaljenosti sa brzinom. Drugi pak efekti mogu uzrokovati da je Svemir stariji nego što konstanta pokazuje, kao u prethodnom primjeru, možda je put trajao dulje od 2 sata ako ste se zaustavili na kavi. Opservacije sada pokazuju da se je ta vrijednost smirila na veličini koja je potpuno dosljedna sa teorijom Velikog Praska.



U početku

Naravno, jednostavniji način da dokažemo model Velikog Praska bi bio da pogledamo skroz unatrag na početak vremena i gledamo razotkrivanje. Kako svijetlo putuje konačnom brzinom, svaki objekt koji sada vidimo je zapravo onakav kakav je bio kada ga je svjetlo napustilo. Dakle, što dalje gledamo, vidimo i dalje u prošlost. Tako vidimo Mjesec kakav je bio prije sekunde, vidimo Sunce kakvo je bilo prije 8 minuta i Andromedinu galaksiju kakva je bila prije 2 milijuna godina. Zašto ne pogledamo skroz unatrag ?

Nažalost to nije moguće. U doba formiranja, Svemir je bio previše vruć i gust da bi se svijetlo probilo. Bio je ispunjen svijetlom, ali također i elektronima, koji su blokirali čestice svijetla i držali ih zarobljenima. Svemir tada nije bio proziran sve do otprilike 300,000 godina nakon Velikog Praska.

Tada su atomske jezgre zgrabile elektrone i stale na kraj ovoj igri. Onda su svi fotoni mogli pobjeći. Oni su strujali u svim smjerovima, poput bljeska bombe. Teorija velikog praska kaže da bismo trebali vidjeti taj bljesak u obliku svijetla koje bi trebalo dolaziti odasvud. Ovo je najdalje što možemo vidjeti - to je naš kozmički horizont i ne možemo vidjeti kroz ili iza njega.

Prvobitna usijanost. Znamo da eksplozija stvori bljesak. Takav bljesak je proizveo i Veliki Prasak - koji je poznatiji kao "kozmičko pozadinsko zračenje". Obzirom da smo unutar Svemira, mi smo unutar Velikog Praska, pa je bljesak svuda oko nas. Ne možemo ga vidjeti našim očima jer se je Veliki Prasak dogodio tako davno da je bljesak zasjenjen. Ali još uvijek ga se može vidjeti radio teleskopima, štoviše on može stvoriti neke smetnje kod komunikacijskih satelita. Bljesak je nastao kada je Svemir postao proziran, 300,000 godina nakon Velikog Praska. Više manje, taj bljesak je jednoličan. Ali kada ga pojačate 100,000 puta, možete vidjeti tamne i svijetle dijelove. Ti dijelovi predstavljaju nakupine materije koje su kasnije postale galaktički skupovi.

Srećom, bljesak nije tako intenzivan kao što je bio prije par milijardi godina. Širenje Svemira je razvuklo valnu duljinu svijetla i podrovala njegovu energiju. Štoviše, valna duljina se je toliko razvukla da se je svjetlo pretvorilo u mikrovalno zračenje. Otkriće tog zračenja godine 1965-te je bio glavni trijumf teorije Velikog Praska. Ni jedna druga teorija nije se mogla mjeriti s time. Od godine 1989, satelit za mjerenje kozmičkog pozadinskog zračenja je otkrio da Svemir izgleda potpuno isto, u svim smjerovima: da je izotropan, baš kao što predviđa teorija Velikog Praska. Satelit je otkrio da zračenje varira u par milijuntih dijelova duž neba, što znači da se je Svemir razvio malo nejednoliko do vremena kada je oslobodio svijetlost. Daleko od pobijanja Velikog Praska, ova nejednolikost je bila pobjedonosna za teoriju modela formiranja galaksija. Na kraju, pri malim skalama, Svemir nije homogen. Postoje galaksije, planeti, učenici koji ovo čitaju. U jednom trenutku, potpuno gladak rani Svemir morao je razvijati nakupine - sjeme koje je kasnije izraslo u komplicirane strukture koje vidimo danas. Nepravilnosti u zračenju upravo predstavljaju te nakupine.

Neki čak spekuliraju da nepravilnosti mogu također reflektirati (neki) proces koji je stvorio tu eksploziju zvanu Veliki Prasak - jedan kozmolog je rekao da vidimo "lice Boga", fosil stvaranja. U ovom trenutku linija između znanosti i religije ili filozofije postaje mutna. No to ne mora čuditi, obzirom da kozmologija pokušava pronaći odgovore na neka najosnovnija pitanja koja mi imamo.

Bili smo sposobni koristiti nauku da saznamo kada je vrijeme počelo, odakle je došlo i kakva će biti naša budućnost. Ali ne možemo reći što je bilo prije no što je vrijeme počelo, ili pak što se nalazi izvan Svemira. Svemir u kojem živimo je jedini koji možemo proučavati pa se poznati zakoni fizike ne mogu proširiti na hipotetsko vrijeme prije Velikog Praska. To su filozofska i teološka pitanja sa kojima se znanost ne bavi.

Teorija Velikog Praska kaže da je Svemir imao početak i da bi mogao imati kraj. Druge teorije poput one stalnog stanja su držale da je Svemir vječan, ali to se nije pokazalo u skladu sa promatranjima. Jednoga dana će možda teorije Velikog Praska biti zamijenjena sa nekom boljom, mnogo obuhvatnijom teorijom. Možda će ta teorija odgovoriti na pitanja o "prije" i "poslije". Ali čak i ako teorija Velikog Praska nije zadnji odgovor, to je ipak znanstvena teorija koja može smjestiti sve u sebe što trenutno znamo o Svemiru.




19.07.2006. u 20:19 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.07.2006.

Sunce - njegovo stvaranje, život i smrt

Ona se rađaju, formiraju se, prolaze kroz burnu mladost, i zatim žive u predviđenoj šabloni. Možda imaju i pratioca uz sebe. I onda jednog dana odjednom oslabe i umiru. Zvijezde su tako, na mnogo načina slične ljudima.

I naše Sunce, iako nam se čini trajnim i konstantnim, nije nikakav izuzetak. Nekada su ljudi smatrali Sunce drugačijom vrstom objekta no što su zvijezde. Vladalo je danima, dok su zvijezde vladale noćima. Ali unazad par stoljeća, astronomi su došli do spoznaje da je Sunce samo još jedno od srednje-starih članova porodice zvijezda. Iz tog ugla, Sunce bi izgledalo kao samo još jedna zvijezda - točka svijetlosti. I kao svako druga zvijezda, Sunce je smrtno.

Spoznaja da je Sunce zvijezda, dalo je jako veliki zamah astronomiji. Proučavajući Sunce, najbližu zvijezdu, naučnici su naučili sve o zvijezdama. Obrnutim postupkom, dakle proučavanjem zvijezda u svim njihovim raznolikostima, znanstvenici su naučili o prošlosti i budućnosti Sunca. A to im je pak reklo o prošlosti i budućnosti života na Zemlji. Na koncu, Sunce je temeljni izvor našeg hranidbenog lanca. Kada je Sunce počelo postojati, ono je omogućilo svijetlost i toplinu potrebnu da Zemlja postane pristupačno mjesto. Kada Sunce ugasne, naš planet neće više biti gostoljubiv za život.

Unatoč napretku astronomije tokom zadnjih par stoljeća, naše znanje o zvijezdama nije potpuno. Nedavni napredci u astronomiji, od instrumenata sposobnih za promatranje 100 zvijezda odjednom, do Keckovog teleskopa s njegovim divovskim zrcalom od 10 metara (u usporedbi sa 2.4 metarskim od svemirskog teleskopa Hubble), su udružili snage sa snažnim računalima kako bi nam omogućili da saznamo kako su zvijezde rođene, kako evoluiraju i kako umiru.

Važnost Sunca Zemlji je jedan od glavnih razloga koje znanstvenici pokušavaju razumjeti. Inače, glavni impuls za nauku Sunčevog sustava došao je početkom prošlog stoljeća, ali ne od astronoma nego od geologa. Tada su naime, upotrjebom radioaktivnog izotopa, geolozi ustanovili da su najstarije stijene na Zemlji stare oko 4 milijarde godina. Nešto kasnije, ista starost je ustanovljena na stijenama koje su donesene sa Mjeseca, te na poznatom meteoritu s Marsa i to nam pokazuje da se radi očito o starosti koja je slična kod svih planeta u Sunčevom sustavu. Uz pretpostavku da su se Zemlja i drugi planeti formirali u otprilike isto vrijeme kada i Sunce, starost tih stijena nam govori da se je Sunce formiralo prije 4.5 i 5 milijardi godina. Krajnja izračunata starost je svakako došla kao iznenađenje mnogim znanstvenicima. Astronomi već znaju osnovne činjenice o Suncu. Ono je jednostavno velika kugla plina, napravljena uglavnom od Vodika, koju na okupu održava njegova snažna gravitacija, a predaje svjetlost zbog postojanja neke izvorne energije u njemu. Astronomi su mislili da je izvor ove energije sporo ali nepokolebljivo sažimanje Sunca pod silom gravitacije. No takva vrst energije bi održavala Sunce živim samo 20 milijuna godina. Druge vrste energije, npr. divovska vatra bi sagorjeli čak i brže.

Ovo neslaganje u starosti je primjer kako prepreka u naučnom razumijevanju često uključuje uvid iz različitih polja izučavanja. U godinama nakon Prvog svjetskog rata Britanski astronom Arthur Eddington je sastavio zajedno tri ideje i hrabro je predložio novu vrstu izvora energije za Sunce.

Prvo, astronomi su znali da Sunce mora biti jako vruće i gusto u centru ako želi poduprijeti svoju vlastitu težinu. Plin na visokim temperaturama napreže visok pritisak, a to drži vanjske slojeve Sunca.

Drugo, fizičari su nedavno usporedili težinu četiri atoma vodika sa jednim atomom helija. Četiri atoma vodika i jedan atom helija su u suštini sastavljeni od istog broja subatomskih čestica. Pa ipak, helij je manje težak.

Riječ "nuklearno" je dobila loš ugled. Normalno, ljudi to odmah povezuju sa masovnim uništenjem. No u sretnijim okolnostima, upravo su nuklearni procesi odgovorni za održavanje života na Zemlji. Duboko u vrućoj i gustoj jezgri Sunca, vodikovi atomi su gusto zbijeni, tj. sjedinjeni u helijeve atome - nešto kao da izdrobite par lopti za baseball i dobijete loptu za nogomet. Helijev atom ima manju masu no vodikovih atoma od kojih je napravljen, a ta nedostajuća masa se pretvara u energiju.

Malo drugih zamisli može stvoriti toliko energije kao što ju stvara nuklearna fuzija. Mala količina vodika može stvoriti nesagledivu količinu energije - stoga su nuklearne bombe toliko jake, i zbog toga Sunce može sijati milijardama godina.

Povijest porodice

Kako je Sunce postalo vruče i gusto da uopće nastane ? Ovo je tajna zvjezdanog rođenja. Iako nismo bili u blizini kada se je rodilo naše Sunce, mi možemo pročitati njegovu prošlost proučavajući zvijezde. Možemo pogledati u svemir i vidjeti zvijezde koje se upravo sada rađaju.

Najbliži primjerak je u sazviježđu Oriona koji se vidi na sjevernoj hemisferi tokom zime. Tisućama godina, oblik je podsjećao ljude na osobu sa jednom uzvišenom rukom koja nosi pojas. Ako pogledate ispod pojasa, ugledat čete četiri svijetle plave zvijezde zvane Trapezium. Ako pogledate sa dalekozorom, pojavljuje se mutan obris zvan Orionova maglica. Ove zvjezdane jasle su nezamislivo velike, a grudast oblak hladnog plina i prašine se pretvara u stotine novih zvijezda. Plin je uglavnom sačinjen od vodika; prašina je pak slična prašini u pješčanoj oluji, uglavnom mikroskopske stijene. Unutar oblaka se nalaze stotine kondenziranih, hladnih grudastih oblika plina i prašine. Metež izazvan primjerice udarnim valom zvjezdane eksplozije, može izazvati svaku od tih gruda da počinju kolapsirati pod vlastitom težinom.

Možemo vidjeti mnogo primjera takvih regija gdje se formiraju zvijezde. Čini se da se zvijezde, poput ljudi, rađaju u obiteljima. Za zvijezde, te velike obitelji se nazivaju zvjezdanim skupovima, i znamo za 1500 takvih zvjezdanih skupova. Astronomi pretpostavljaju da se je Sunce također formiralo u obitelji, ali kao što je tipično za skupove, Sunce se je odvojilo u prvih 100 milijuna godina. Oko dvije trećine zvijezda se rađaju u bliskom paru ili čak po tri zvijezde, no Sunce je usamljeno.

Astronomi nisu potpuno složeni oko pitanja od kuda dolaze ti oblaci, ali očito je da plin i prašina imaju više od jednog izvora. Postoji "stari" vodikov plin koji je povezan sa stvaranjem Svemira. Postoje plin i prašina koje je naša galaksija ukrala od njenih susjednih galaksija, poput "Mageljanove struje", struje plina otrgnute od Velikog Mageljanovog Oblaka. I postoje plin i prašina iz prijašnjih generacija zvijezda. Kada zvijezde umru, one otpuhnu velik dio materijala u svemir, gdje se pak on može formirati u nove zvijezde. Zvijezda u galaksiji su savršeni strojevi za reciklažu: Koriste plin i prašinu svaki puta iz početka.

Kada su se masivne grude hladnog plina i prašine urušile, nuklearne sile su započele svoj dio posla. Težina svog tog plina i prašine je stvorila veliki pritisak i gustoću u centru, a trenje padajućih čestica je oslobodilo vrućinu. Kada je temperatura u jezgri dosegnula par milijuna stupnjeva, vodikovi atomi su započeli fuziju, stvarajući atome helija. To je oslobodilo energiju pa se je povećao pritisak i još više atoma se je povezalo, i tako ponovo. Nastala je lančana reakcija koja će potrajati milijardama godina.

Vanjski pritisak stvoren ovom nuklearnom fuzijom je bio protuteža unutarnjem pritisku gravitacije i kada se ove dvije veličine ponište, prvobitna gruda prašine i plina se prestane urušavati. Astronomi misle da je ovaj proces trajao oko 100 milijuna godina. I sunce je bilo rođeno.

Iako je prvobitno Sunce usisalo većinu plina i prašine iz prvobitne grude, neki dijelovi su ipak ostali. Kako se je taj dodatni materijal vrtio oko centra, centrifugalna sila ga je spriječila da padne na centar. Umjesto toga, on se je spljoštio u kovitlani disk. Astronomi su vidjeli mnogo takvih diskova oko novo rođenih zvijezda. Unutar tih diskova, znanstvenici smatraju, da se mrlje materijala nagomilavaju zajedno u mala tijela koja zovemo planeti, asteroidi i komete.

Prava vrsta

Ovisno o veličini prvobitne nakupine plina i prašine, proces zvjezdanog rođenja može stvoriti različite vrste zvijezda. Mala nakupina nikada ne razvije dovoljno pritiska i temperature da započne nuklearnu fuziju. Ona je ukleta da mora ostati tamna, nesretna zvijezda poznatija kao smeđi patuljak. Velika nakupina postaje velika zvijezda, tako vruća i svijetla da izgori u svega par desetaka milijuna godina. Srednje velika nakupina, ne pre mala i ne pre velika, postaje osrednja zvijezda, kao što je naše Sunce. Ovo je svakako dobro: Da je Sunce mnogo manje, Zemlja bi bila mračan i mrtav svijet, a da je Sunce veće, Zemlja bi bila spržena.

U svojim ranim godinama Sunce je prošlo kroz svoju burnu mladost, pušući jake vjetrove koji su očistili Sunčev sustav od plinova koji se nisu formirali u planete. Nakon toga se je Sunce smirilo. Iz proučavanja stijena, fosila i Antarktičkog leda, znanstvenici misle da je sunce tokom vremena malo posvijetlilo.

Koliko će dugo sijati ? Da bi došli do tog podatka, astronomi promatraju skupove zvijezda, poput primjerice onog po imenu Messier 67, koji je star otprilike kao i naše Sunce. Simulirajući životne cikluse tih zvijezda na kompjuteru, astronomi su proračunali koliko dugo zvijezde žive. Oni predviđaju da će naše Sunce pretvarati vodik u helij tokom sljedećih 5 milijardi godina. Kada bi Sunce bilo auto, rezervoar bi bio napola pun.

Što će se desiti kada Sunce ostane bez goriva (vodika) ? Srećom, Sunce će imati još rezervi vodika u vanjskim slojevima koji okružuju jezgru. Jezgra će zagrijati ovu ljusku vodika. Kada se ljuska dovoljno zagrije da započne fuziju vodika u helij, oslobođenje energije će se odvijati tamo. Nešto kao da smo izvukli par litara iz dodatnog spremnika u autu.

No taj trik ima cijenu. Izvor energije više neće biti gusta masivna jezgra, nego ljuska bliže površini a to će napraviti veliku razliku u strukturi Sunca. Sunce će se tako napuhavati dok mu se promjer ne poveća 30 puta. Tako će postati crveni div, sličan zvijezdi Arktur, iako mnogo manji od superdiva kao što je Betelgeuse. Crveni div je crven zato što je njegova vanjska temperatura spuštena između 5000 i 1500 stupnjeva celzijusa (za zvijezdu crveno znači hladno). Ova faza crvenog diva će trajati oko 2 milijuna godina.

Vremenska bomba u sredini

Pretpostavlja se da Sunce neće progutati Zemlju kada bude u fazi crvenog diva. No to je malo olakšanje. Napuštanjem normalne fuzije u jezgri, naše Sunce se neće previše brinuti o svojim planetima. Izbacivati će tisuću puta više energije, pretvarajući Zemlju u pakao. Solarni vjetar (struja čestica koja nam sada daje zabavne stvari poput aurore) će postati ciklon koji će onemogućiti radio komunikacije i vjerojatno ogoliti i ispariti atmosferu. Ako pogledamo svjetliju stranu, Sunce kao crveni div bi moglo otopiti vodom bogate ali sada smrznute satelite Jupitera i Saturna. Ljudi ako će još postojati bi se mogli tamo preseliti.

U međuvremenu, što se događa sa helijem proizvedenim u ljusci ? Polako pada prema mrtvoj ali još uvijek vrućoj jezgri Sunca, stvarajući jezgru još masivnijom i zbijenom. Ovo još povećava temperaturu jezgre, dok se odjednom helij u jezgri ne upali i počne sagorijevati u ugljik. Ako se vratimo na naš auto, ovo je kao da sagorijevamo plinove iz auspuha. Kraj se polako približava. Sada pak Sunce mora reorganizirati svoju unutarnju strukturu, obzirom da je izvor energije opet jezgra. Sunce će se skupiti natrag na veličinu nešto veću od originalnog promjera i predavati će 10 puta više energije no što sada daje. Ova faza traje samo sljedećih 500 milijuna godina, pošto ima mnogo manje jezgra helija. Trebalo je četiri jezgre vodika za jednu jezgru helija, a sada trebaju tri jezgre helija za jednu jezgru ugljika i proizvodnja energije je mnogo manje efikasna.

Kako Sunce istroši helij u jezgri, ono se neizbježno okreće rezervama u vanjskim slojevima. Tako se Sunce ponovo širi. Ovoga puta toliko raste da je se vanjski rub jedva gravitacijski održava sa jezgrom. Sunce se jedva drži na okupu i zadnja faza crvenog diva se može održati samo 100 milijuna godina.

Od ovog trenutka stvari će se početi odvajati. Sunčevi vanjski slojevi, oslobođeni gravitacijskog zahvata jezgre će odlebdjeti. U periodu od 10,000 godina, ovi slojevi će se proširiti svemirom kao enormna kugla plina, osvijetljena sada golom jezgrom. Ovi slojevi stvaraju planetarnu maglicu, koja se tako naziva jer u manjim teleskopima oblak plina izgleda kao disk planeta. Vruća zvijezda je sada "bijeli patuljak", zvjezdana žeravica. Kao bijeli patuljak, (bivše Sunce) će tako sijati jako dugo.

No, neće biti dramatične eksplozije da zabavi naše udaljeno potomstvo: Sunce bi trebalo nastati sa barem osam puta većom masom, da završi u spektakularnoj eksploziji supernove. Sunce, umjereno u životu ima poluglasnu smrt. Nakon što nestane planetarna maglica, neće biti nikakve fuzije, samo nakupina vrućeg ugljika i neke sretne uspomene. Sunce će tada biti potpuno mrtvo.

Kugla plina se nosi svemirom i eventualno se sakupi u novi oblak i postane sljedeća generacija formiranja zvijezda. Možda će jednog dana i pepeo našeg Sunca dati svoj udio u rođenju nove zvijezde, živjeti, umrijeti i možda održavati život na drugim malim toplim planetima.

13.07.2006. u 21:52 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 28.06.2006.

Milky Way

Naša galaksija zanimljivog imena,sa crnom rupom u sredini.Sadrži 200 biliona zvijezda...Stara je oko 12 biliona godina.Zvijezde su masivne sfere vručeg plina.Zvijezde koje možete vidjeti na noćnome nebu SVE pripadaju galaksiji Milky way!
Većina zvijezda dobila je ime prije 500 do 2000 godina. Dok zviježđa obično nose imena ljudi i životinja iz mitova (uz izuzetak nekoliko novijih kao što su kompas, peć i druga), porijeklo imena zvijezda mnogo je raznolikije.

Dio zvijezda nosi imena vezana uz zviježđe u kojem se nalaze, pa tako Deneb u Labudu i Denebola u Lavu označuju repove tih životinja. Neke zvijezde nose imena koja su vezana uz njih same, npr. Sirius čiji bi se naziv mogao prevesti kao "blješteći" - vrlo prikladno za najsjajniju zvijezdu na nebu. Neke zvijezde čak nose nazive preostale iz starijih naziva zviježđa, pa tako Nihal u Zecu u prevodu znači "Deve koje utažuju žeđ"
10 najsjajnijih zvijezda:

1.Sirius (poznata i kao Pseča zvijezda) ujedno je i 6 najbliža zvijezda zemlji,udaljena je 8,6 svjetlosnih godina.
2.Canopus Ime je dobila po starom Egipatskom gradu,ili po Menalusu kralju Sparte za vrijeme trojanskoga rata.Canopus se i koristi kao točka za navigaciju svemirskoh letjelica.
3. Rigil Kentaurus (poznata kao i Alpha Centauri) ime joj u prijevodu doslovno znači stopalo kentaura.Najbliža je zvijezda zemlji.
4.Arcturus Najsjajnija zvijezda u zviježđu Bootes,zviježđu koje je jedno od najstarijih u svemiru.Ime joj znači medvjed čuvar.Ujedno je i jedna od največih zvijezda.
5.Vega Na 25 svjetlosnih godina udaljenosti smjestila se Vega,znanstvenici smatraju da če jednoga dana zamjeniti Sjevernjaču.
6.Capella Capella na latinskom znači mala koza,divovska je žuta zvijezda,poput sunca ali puno veča.
7.Rigel Ime joj dolazi iz arapskog i znači stopalo,rigel se može vidjeti u najpoznatijem zvježđu Orion.Dio je sistema od 4 zvijezde plave je boje.
8.Procyon žuto bijela zvijezda,ime joj dolazi iz grčke i znači "prije psa".
9.Archernar Plavo-Bijela zvijezda,ime joj na arapskom znači "kraj rijeke.."pripada zviježđu Eridanus,(Eridanus je rijeka)
10.Betelgeuse Crveni superdiv je 13,000 puta sjajniji od sunca i preko 1000 puta veci.Bliži joj se kraj i uskoro če postati SUPERNOVA!

28.06.2006. u 23:11 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.06.2006.

Mjesec

Mjesec je jedini prirodni satelit našega planeta,Rimljani su ga nazivali Luna,Grci Selene i Artemis.
Mjesec nema atmosfere ali ima zaleđene vode u nekim večim kraterima,osim sunca je najsjajniji objekt na nebu.Mnogo je teorija o nastanku mjeseca 1.da je nastao u isto vrijeme kao i zemlja,2.da se odvojio od zemlje,3.privukla ga je zemljina gravitacija.No nakon večeg istraživanja največa vjerojatnost je,da je zemlju udario veči objekt veličine marsa i otkinuo komad koji je postao mjesec.Mjesec je vrlo važan za održavanje stabilne klime na zemlji,što znači da je jednako važan kao i sunce.Svjetliji djelovi su planinski masivi na mjesecu,a tamni su "ožiljci" od udara ispunjeni tamnom lavom.Za razliku od zemlje mjesec nema koru koja se pomiče ili aktivnih vulkana,no ipak 1970 su zabilježena manja podrhtavanja tla na mjesecu,kojima je kao uzrok navedena zemljina gravitacija.To je samo mali dio koji znamo o mjesecu...još puno toga čeka da bude otkriveno.

26.06.2006. u 21:41 • 6 KomentaraPrint#

Pluton

Pluton je najdalji i daleko najmanji planet u Sunčevu Sustavu. Čak je 7 planetnih satelita veće od Plutona (Mjesec, Io, Europa, Ganimed, Kalisto, Titan i Triton).Pluton i njegov satelit Haron zajedno kruže oko Sunca na prosječnoj udaljenosti od oko 5.9 milijardi kilometara ili oko 39.44 puta dalje nego Zemlja, zbog čega im treba oko 247 godina da ga obiđu.Veliki numerički ekscentricitet (mjera eliptičnosti putanje) od čak 0.24 je rekordan među planetima u sunčevu sustavu, a inklinacija (nagnutost putanje prema ravnini ekliptike) od čak 17° je također jedinstvena među planetima. Zbog ovih, te zbog mnogih drugih razloga, mnogi astronomi danas smatraju da Pluton zapravo i nije planet u pravom smislu te riječi, već samo prvi i najveći do sada otkriveni asteroid u Kuiperovom pojasu.Pluton je 1930. godine sasvim slučajno otkriven. Naime, pogrešni proračuni neptunove i uranove putanje su upućivali na neku veliku masu koja utječe na njihovo gibanje. Ta je pogreška nagnala mnoge astronome da krenu u potragu za devetim planetom.Tijekom 1988. došlo je do pomračenja jedne zvijezde Plutonom. Praćenje promjene sjaja i spektra zvijezde omogućilo je astronomima analizu atmosfere Plutona. Otkrivena je atmosfere od dušika, metana i ugljik-dioksida. Nagli pad sjaja zvijezde upućuje na sloj smoga ili sloj sa temperaturnom inverzijom.
Tijekom 2002. godine Pluton je ponovno pomračio dvije zvijezde u razmaku od samo mjesec dana (19.7. i 20.8.). Ove okultacije, prva je bila vidljiva iz dijela Južne Amerike a druga sa otočja Hawaii i zapada SAD, su pokazale da se Pluton u ovih 14 godina znatno promijenio. Otkriven je pad temperature u atmosferi od 10 do 30 °C, a sjaj zvijezde ovaj put nije opao naglo, već postepeno, što znači da je sloj otkriven 1988. nestao. Podaci također upućuju na zagrijavanje površine (određuje se prema temperaturi najnižih slojeva atmosfere). Okultacije će ubuduće će biti mnogo češće nego prije jer Pluton ulazi u područje Mliječnog Puta.
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/pluto.jpg

26.06.2006. u 20:21 • 0 KomentaraPrint#

Neptun

Jedan od najljepših planeta sunčevog sustava,jedna jupiterova godina traje 165 godina.
teleskopom ga je moguće prepoznati sa Zemlje kao plavi sićušni disk, ali ne očekujte da ćete vidjeti detalje, to je jedva moguće sa najboljim zemaljskim teleskopima.Izračunata ravnotežna temperatura mu je oko -222°C (51 K), međutim, mjerenja su pokazala da postoji sloj od čak 140 K u unutrašnjosti zbog prelaska amonijaka iz plinovitog u tekuće i čvrsto stanje. Neptun emitira 2.7 puta više energije nego što je prima od Sunca.Neptunova atmosfera je po svom sastavu uglavnom molekularni vodik, sa udjelom helija (15-20%) i nešto metana koji upija crveno svjetlo i na taj način daje Neptunu karakterističnu plavu boju.
Vjetrovi u neptunovoj atmosferi su najbrži u sunčevu sustavu, njihova brzina doseže do 2400 km/h.Na Neptunu se, kao i kod Jupitera i Saturna, mogu primjetiti pojasevi i veliki vrtlozi.
na Neptunu je bila zamjetljiva velika tamna pjega, velika kao Jupiterova velika crvena pjega (dakle veličine Zemlje), koju su vjetrovi nosili brzinom od 300 m/s. Zanimljivo je da se Velika Tamna Pjega nalazi na istoj geografskoj širini kao i Jupiterova Velika Crvena Pjega: na 22° južno.
Neptun, kao i ostali plinoviti divovi, ima prstenove.Redom od Neptuna prema van nalaze se prstenovi Galle, LaVerrier , Lassell, Arago, jedan još neimenovani te Adams koji sadrži 5 lukova: Hrabrost (Courage), Sloboda (Liberté), Jednakost 1 i 2 (Egalité 1 i 2) te Bratstvo (Fraternité).
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/neptun.jpg

26.06.2006. u 20:11 • 0 KomentaraPrint#

Uran

Uran ili plavi planet spada pod plinovite divove,jedna uranova godina traje 83,83 zemaljske godine.14,6 puta je teži od zemlje,Uran je neobičan po tome što je okrenut "na bok", t.j. os rotacije mu je nagnuta čak 98° u odnosu na putanju oko Sunca. Mogući uzrok je nekoliko uzastopnih udara iz istog smjera.Dovoljno je svjetal da ga možete vidjeti golim okom ali teško ga je razaznati ili razlikovati od zvijezda.
Uran je prvi planet otkriven u moderno doba (ostali su bili poznati od prapovijesti). Otkrio ga je William Herschel, za vrijeme sistematskog pretraživanja neba, 13. ožujka 1781. godine. Herschel je u početku mislio da je ugledao komet. Uran je, zapravo, viđen i mnogo puta prije (na granici je vidljivosti golim okom), ali je bio uvršten u karte kao obična zvijezda.Može se pohvaliti sustavom 9 prekrasnih prstenova.Najniža temperatura iznosi 52k,a "najviša" se penje do 150k (-123°C).
Uranova atmosfera se sastoji velikom većinom od vodika (83%) i helija (15%), nešto malo metana (2%), a vode i amonijaka ima u tragovima. Metan u atmosferi daje Uranu njegovu karakterističnu zelenkasto-modrikastu boju jer upija svjetlost komplementarnih boja. Atmosfera je providna i čista do velikih dubina gdje se nalaze oblaci smrznutog metana. Polarno je područje prekriveno sumaglicom.
Uranovih 5 najvećih satelita nazvani su: Miranda, Ariel, Umbriel, Titania i Oberon.
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/uranian_rings.jpg

26.06.2006. u 11:04 • 0 KomentaraPrint#

Saturn

Saturn je šesti planet po udaljenosti od sunca i drugi po veličini,jedna saturnova godina t.j. obilazak oko Sunca, traje 29.35 godina.Saturn je neobičan po tome što mu je prosječna gustoća manja od gustoće vode!Saturn je jedan od najsvjetlijih planeta i lako ga se može vidjeti manjim teleskopom,kao i njegovo prstenje,odnosno njegove satelite nazvane Reja i Diona,građeni su od leda i nešto kamenja,smatra se da su to ostatci kometa,asteroida i manjih mjeseca.Široki su preko 250 000km ali su debeli samo 1,5km.
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/saturn-400x300.jpg

26.06.2006. u 10:48 • 0 KomentaraPrint#

Jupiter

Največi planet našeg sustava,najpoznatije obilježje ovog velikog ljepotana je takozvana "VELIKA CRVENA MRLJA"...izazvao ju je veliki vihor koji postoji na jupiteru posljednjih 300 godina.NASA ju naziva največom olujom sunčevog sustava uz brzinu vjetra i do 600km/h! No prije 6 godina nastala je i manja inačica te oluje koja bih mogla progutati cijelu zemlju
očekuje se da če oluje uskoro proči jedna kraj druge i nitko nezna što če se dogoditi,od 2003 otkriveni sun još 23 mjeseca koji okružuju največi planet.4 največe zvijezde koje ga okružuju otkrio je Galileo Galilei i nazvao ih je Io,Europa,Ganymede,i Callisto.Danas su znane kao Galileovi satteliti.Io je vulkanski najaktivnije tijelo u sustavu,Ganymede je največi planetarni mjesec i ima svoje magnetsko polje,Europa je poznata kao ocean zamrznut u zvijezdu,Callisto je poznat kao ledeni ocean.Jupiterov okret oko osi traje 11 zemaljskih godina!!
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/jupiter.jpg

26.06.2006. u 00:26 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.06.2006.

Mars

Mars ili crveni planet,ime je dobio zbog oksidiranog željeza odnosno hrđe,koje mu daje boju.
Površina mu je ledena zbog čega se znanstvenici nadaju da na njemu postoje izvori pitke vode
,jedna godina na marsu traje 687 dana.Mnogi ga smatraju i domom neke davno izumrle civilizacije,na marsu su najpoznatije pješčane oluje,dokazano je da su klimatski uvjeti na marsu se mjenjali više puta od njegova nastanka.Znanstvenici vjeruju da je mars prije 3,5 biliona godina pogodila jedna od največih poplava u solarnom sistemu,no največa pitanja su odakle je ta voda došla?,koliko je to trajalo? i gdje je nestalo?...U Svibnju 2002 znanstvenici objavljuju jedno od največih otkriča,vodu na marsu,no mars je još uvijek pre hladan i ne dozvoljava vodi dugi opstanak
na površini.Otkrivanje tajne o vodi na marsu bih nam dalo i odgovore o prijašnjim klimatskim uvjetima crvenog planeta,uključujući i povijest zemlje.Voda se smatra ključnim čimbenikom u nastanku i održavanju života,s time bih dobili odgovor na pitanje dali je prije bilo života na marsu i dali če ubuduče biti moguč život na marsu.Geološke karakteristike marsa su zapanjujuče,najveca vulkanska planina u sunčevu sustavu nazvana Olympus mons 27km u visinu i 600km u širinu!!!
Također i veliki kanjoni,zamislite samo grand canyon bi bez problema stao u jedan otvor kanjona na marsu!!Mars također posjeduje i dva mjeseca Phobos i Deimos,nitko nezna kako su nastali znanost ih objašnjava kao dva meteora koje je privukla marsova gravitacijska sila.
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/marsglobe2.jpg

25.06.2006. u 23:55 • 1 KomentaraPrint#

Zemlja

Zasad jedini planet na kojem su poznati znaci i na kojem se provodi život.Od sunca je udaljena 149 597 871 km,peti je planet po veličini,četiri godišnja doba su rezultat zemljine vrtnje oko osi,a 70% površine prekriveno je oceanima i rijekama.Zrak na zemlji sadrži samo 21% kisika što je dovoljno nama za život,atmosfera zemlje štiti nas od štetnog zračenja i meteorita koji uglavnom izgore u atmosferi prije nego dođu do površine.Vjerujem da su mnogi od vas čuli za aurore ili sjeverna i južna svijetla,one nastaju mjesanjem zemljinog magnetskog polja i solarnih vjetrova.
Možda jedan od najljepših prizora na zemlji.Stavit ću vam i masu zemlje,brojke vam govore sve 5,973,700,000,000,000,000,000,000 kg!!!
Minimalna temperatura zemlje je -88c a max.58c
Zemlja http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/earth-atlantic-800.jpg
Aurora http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/195-aurora-02.jpg

25.06.2006. u 23:31 • 1 KomentaraPrint#

Venera

Po veličini je vrlo slična zemlji,ali uvjeti na površini su totalno drugačiji..pritisak je 95 puta veči nego na zemlji.Poznata je i pod nazivom jutarnja,i noćna zvijezda,jer je 3 najsjajniji objekt na nebu odmah nakon sunca i mjeseca.Venera je 6 planet po veličini sa promjerom 12,103.6 km i težinom od 4.869e24 kg.Još jedna sličnost koju dijeli sa zemljom je starost 300-500 miliona godina.
Dan na veneri je duži od njene godine!!!.
Venera se i okreče u suprotnom smjeru oko orbite.što znači da joj sunce izlazi na zapadu a zalazi na istoku!!!! Venera je izazivala i različita razmišlanja znastvenika stvarajuči optičke iluzije zvijezda i satelita!!!
ovdje možete vidjeti sliku koju je slikao nasain brod mariner 10...
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/787e2770.jpg

25.06.2006. u 11:58 • 1 KomentaraPrint#

Merkur

Opisan kao vruči odlomak kamena,popunjen kraterima od udara meteorita i sa vrlo tankom atmosferom,najbliži je planet suncu.Površine "samo" 4880km i temperature 440 kelvina.Svoj "put" oko sunca završi svakih 88 dana,najbrži je planet u sunčevom sustavu s brzinom od 50km u sekundi.Njegovo postojanje bilo je poznato znastvenicima još u 3 stolj. p.k.Iako je merkur jako sličan našem mjesecu on nema svog mjeseca.Jedan dan na merkuru traje 176 zemaljskih dana.Jedna od večih značajki merkura je udar asteroida još u ranoj povjesti sunčevog sustava,u posljednjih 1/2 biliona godina merkur je smanjio taj krater,vanjska kora još nazivana lithosfera je bila dovoljno jaka da spriječi magmu da izađe na površinu planeta što je označilo kraj geoloških aktivnosti na merkuru.Ujedno je i najslabije istraženi planet solarnog sustava.
A sliku mozete naci na...
http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/mercury.jpg

25.06.2006. u 11:35 • 2 KomentaraPrint#

Sunce

Sunce je najveca zvijezda koja ima svojih 9 planeta no nedavno je odkriven i 10 po imenu xena no o tome nešto kasnije...Temperatura na površini sunca iznosi 5770 kelvina a u samom srcu sunca i do 15,6 miliona kelvina...Nase sunce je jedno od najstarijih zvijezda točnije staro je 4,6 billiona godina..od zemlje je udaljeno 8 svjetlosnih minuta...da dobro ste pročitali minuta ne godina,ali vjerujte i to je jaaako daleko.Promjer mu je 1 392 000 km.Mnogi ga nazivaju i našom osobnom zvijezdom.Kao što svi znate sunce je izvor života na zemlji,snagom photosinteze omogucava biljkama život i stvara fosilna goriva.Sunce je 333,400 puta veče od zemlje odnosno 99.86% mase cijelog solarnog sistema!!!No sunčeva energija ne služi samo nama ona i sprječava i sunce da se ne obruši!!!No to je samo maleni dio onoga što zaista znamo o suncu.Ovdje mozete vidjeti i sliku...http://i59.photobucket.com/albums/g283/neptun_2006/sun-soho011905-1919z.jpg

25.06.2006. u 10:51 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< srpanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Opisi svih planeta i vrsta zvijezda,maglica i galaksija

ASTRONOMIJA

Svi planeti našeg sunčevog sustava,zatim zvijezde i galaksije i puno puno toga

Što slušati obavezno...

Agathodaimon
Amon Amarth
Arch Enemy
Deftones
Disturbed
Drowning Pool
Eternal tears of sorrow
Gathering
Godsmack
In Flames
Machine Head
Metallica
Collide
My dieing bride
Rammstein
Slayer
Staind
Queen of the damned (sou